Znaš da je negdje gore, ali ti putokaz u podnožju ne nudi Prusac već Čaršiju, desno, i Srt, lijevo. Bit će, dakle, da si već u Pruscu, na nekakvom početku, ulazu, ali odakle na brdu Čaršija?! Šta je Srt ne znaš, osim kad se o reljefu zbori, pa ćeš desno. I za koju minutu se uvjeriti da i na brdu može biti čaršije.

Donekle je nalik tešanjskoj Gornjoj Čaršiji, a da se sa svih strana čuje potmuli šušur i da oči blješte od šarenila s bezbroj tezgi, bila bi, budući da se proteže srtom brda, u dlaku ista kao Skenderbegov Krujë, starodrevna prijestolnica Albanije. Sigurnost je u ono vrijeme bila nemjerljivo važnija od udobnosti; bolje je u strmini nosati glavu na ramenu nego u pitomini ravnice ostati bez nje.

E sad, možeš uz čaršiju, ali kako kad je jači zov bjeloputih ruševina zdesna! Srednjovjekovni Prusac, danas, k'o fole, jer je očito da u obnovu niko nije uložio ni žute pare, nacionalni spomenik BiH, Osmanlije su, nakon što su ga uspjeli zauzeti, nazvali Akhisar, a znan je i kao Biograd i Terra Bianca ili Castel Bianco, dok su ga oni što su mu staro ime, k'o da je, bože mi prosti, stvar, samo prenijeli u svoj jezik, pisali i kao Prussenu i Prensu. Kroz sedreni slavoluk, novovijek, ali fino uklopljen, vidiš četvrtastu glavnu i okruglu bočnu kulu, a malo postrani i vrh sahat kule. Uspio si ujagmiti doći prije nego što zima krene s centra, vruć jesenski dan rashlađuješ usputnim umivanjem na kamenoj česmi, a dok koracaš stubama usječenim u živom kamenu, uglačanim čizmama svakojakih vojski što su pobjedonosno stupale uzbrdo, vjerujući da će Prusac zauvijek ostati njihov, psuješ, u sebi, kretena koji je na stazu istresao smeće. Naglas ćeš opsovati kad s one strane grada ugledaš rudnik, kamenolom, šta li, a tijekom dana ćeš to, kad shvatiš da gotovo sa svih strana ne kvari već baš nagrđuje sliku utvrde, više puta ponoviti. Zar nigdje drugo nema te rude ili kamena?! Ne znaš čovjeka što je u strmini postrance od staze naredao četrdesetak žutih, plavih i smeđih košnica, ali kontaš kako mora da je pozitivac, blag i uvijek nasmiješen. Kad stigneš pod same zidine i uvidiš da odavno obeskrovljeni grad, obješen o nebo i čvrsto zakucan u neprohodnu i nedohvatnu tamu kamena, stoji na okomitoj stijeni, visokoj barem pedesetak metara, ne možeš shvatiti kako ga je iko ikad uspio oteti od onog drugog – kud god se okreneš, kao na dlanu imaš kilometre i kilometre – ni kolike žrtve su morale podnijeti čete osvajača i onih koji su to, vraćajući se podvijenih repova, ostali u pokušaju.

M.J. | Bljesak.info / Prusačka sahat-kula

Grad, dugo vremena granica svjetova, mletačkog i otomanskog, tužna je ruševina i fale joj još samo ćefini. Kao što pjesnik reče, mrtvac što se pretvara da je još živ. Nekad je, valjda jer je bilo najjeftinije, obnovljen samo živovodni bunar, ali već sama debljina zidova i prostranstvo zgrada govori koliko je bio važan, i to ne samo u „naše“ doba, to ako načas odlutamo do srednjovjekovlja i prvih osmanskih osvajanja, već i tijekom eneolita te brončanog i željeznog doba, o čemu su pisali arheolozi. Čitao si i da su u oboru uz utvrdu otkrili temelje srednjovjekovne crkve na kojim je malo nakon osmanskog zauzeća podignuta džamija Carevica, drugačije Bajazidija, ali se zna da je od svega ostao samo šut i natpis o obnovi džamije iz 1601. Crkva pa džamija, onda opet malo crkva, pa opet džamija, kako je već ko otimao grad za sebe. Kad i zašto je srušena, nemaš pojma, sjećaš se samo bilješke Evlije Čelebije, on 59 godina nakon obnove kaže da džamije više nema.

Mijenjala se vremena, narodi, države i civilizacije, Mlečani, Ugri i Osmanlije, tiho se molili fratri, a kliktaji mujezina se razlijegali pitomom dolinom i odbijali od sura brda. Vojska se s utvrde povukla tek 1838., dotad je ne jednom, a pogotovo za Kandijskog rata, ovdje bilo žestokih okršaja; Horde Mlečana i Morlaka znale su porobiti i popaliti čitavu Uskopaljsku dolinu i doći do pod same zidine. Kratko je po dolasku i austrougarska vojska nalegla na utvrdu, čisto zbog dobrog pogleda i preventive, a poslužila je i u posljednjem ratu, kad su postrojbe Armije BiH, iskopavši tranšeje baš tom linijom, nakratko „obnovile“ srednjovjekovne šance i prokope.

A pogled… Em prekrasan, em dalek, pa ćeš popodne, kad se obzor razbistri, vidjeti raspršena sela i zaseoke, šumetine, brda i župne dolinice, bezmalo do Donje Vakufa. Čardačić sahat-kule zavukao se u razigranu palačinku oblaka i izaziva nesigurno krmeljavo sunce, a ne bi da ga prije nekoliko godina, malo pred vlastitu smrt, ne obnovi novinar i hodopisac Vehid Gunić. U to ime, slava mu! Jer je i sahat-kula bila ruševina, kao što se ruši i potporni zid iznad nje, prema utvrdi, pa su gomile kamena oko nje sve veće.

Prusac se oko doline savio kao potkova pa se čudiš zašto se najdalji dio zove Srt kad je čitavo naselje na srtu, kosi. Onda praznina, odnosno dola, moraju nekuda teći rijeke i vijugati ceste pa, kao točka na sve, još jedno brdo, zaobljena glavica načičkana sa dvadesetak kuća i štala. Tepedžik se zove, brdašce, dakle, makar je malo samo u odnosu na Prusac. Brojiš džamije nepravilno raspoređene srtom: jedna, dvije, tri, četiri, pet…

Velik li je i čuven bio Prusac! I sve do 1878. raskrsnica na glavnom drumu iz Splita i Dalmacije ka Bosni, a onda Austrijanci svukoše ceste u ravan. Prođoše prusačkom kaldrmom vojskovođe i poslanstva, zadiviše mu se i Katarino Zeno, Benedikt Kuripešić, Evlija Čelebija i Anastazije Đorđić. Kuće mu brojahu u stotinama, broj džamija ne može stati na prste jedne ruke, a čak da je Evlija Čelebija malo i pretjerao, čemu je bio prilično sklon (zapisa da vidje osam mahala sa 800 kuća od tvrdog materijala, osam džamija, tri tekije, hamam i 80 dućana te dizdar i posada s 300 vojnika), opet je to bila sila od varoši.

M.J. | Bljesak.info / Trijem Handanija džamije

Prva džamija, zvana Gradska, stoji odmah u donjem oboru, na spoju utvrde s Čaršijom. Slobodna samo otraga, inače niska katnica zbijena među kućama, i da nema munare… Ali ima, i to jednu od malog broja preostalih drvenih što su „izrasle“ iz krova, ona prava fina, starinska. Onda ćeš još jednom kroz sedrenu kapiju, pomislivši kako je šteta što nije sačuvana nekadašnja, s hrastovim vratnicama okovanim željeznim pločama, kakve si viđao po Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, čak i po Istri i Dalmaciji; moglo se, bila je „u životu“ do prije šezdesetak godina, pustilo se da istrune. Zaobići ćeš i nećeš fotografirati nedovršeni bijeli objekt koji se ama baš nimalo ne uklapa u ambijent; znaš da ga je projektirao, kažu veliki, Zlatko Ugljen; dobro, neka bude što god kažu, ali tebi je grozan.

Čudiš se, kad kreneš uz čaršiju, što je inače dopadljiva zgrada na koju će svaki posjetitelj nabasati, a dijele je poštari i vatrogasci, pravo ruglo. U centru je, „na udaru“, jedini pravi parking je uz nju; žbuka otpada, po zidu se ispotpisivali geleri, neko dogradio nekakvu šupu, jedan zid prekriven grafitima, stakla portala razbijena, odzada viri madrac…

Ništa, sklonit ćeš pogled s nje da ti ne kvari doživljaj i paskom krenuti uz Čaršiju, do Handanija džamije, drugog ovdašnjeg nacionalnog spomenika BiH. I ne bila spomenikom kad je u dvjema stvarima drugačija od svih, baš svih drugih u Bosni, a bogme i u Hercegovini: jedno je što ima strop u obliku osmodjelne kupole, k tomu još drvene, a drugo trijem s četirima stupovima, pomalo nezgrapnim, što im, međutim daje posebnu ljepotu – ono, nisu „u vinklu“, vještački, već pravi narodskoumjetnički. Stupovi imaju kapitele dekorirane naborima i baze u formi sa sve četiri strane zasječenih polulopti. Jedina je ovdje s kamenom munarom, a da još ima nekadašnji krov od kaplame… U ratu poprilično stradala, a obnovila je – i toga se, eto, nađe! – jedna švedska nevladina organizacija.

Naravno da si se, nakon što si zagledao ne samo stupove već i za tebe nerazumljivi tarih iznad ulaza, izuo i s nekim strahopoštovanjem umilio unutra. Dobro, sve je klasika, osim možda jarkozelenog sata, opet s bezbroj isprepletenih riječi koje, nepismen kakav jesi, također ne kontaš, te obojenih keramičkih levhi kakve dosad nisi vidio. Tek nakon što zađeš po groblju i na nišanima pročitaš povijesti života nekih što su preselili „na bolji svit“ pa zagrcnut kreneš ka cesti, primijetiš i tarih iznad vrata dvorišnog zida. Sreća pa je i tu česma, nekoliko gutljaja i već polako dolaziš sebi.

Još pod dojmom viđenog u Handaniji i oko nje, začas te eto na Musali. Tako se naziva poveći plato iznad najizbočenijeg dijela prusačke potkove; da ni ne znaš za to, reći će ti grafit potpis na stepeništu što vodi do spomenika prusačkim šehidima: „Musala Boys“ su, bit će, momci koji igraju košarke „na jedan“ na parkingu Musale.

M.J. | Bljesak.info / Musala Boys

Musala se razbaškarila usred nepreglednog mezarja, rasutog iz razbijene nebeske klepsidre po okolnim strminama i pristrancima. Čitav jedan razuđeni arhipelag mezara i bašluka, samo što ne čuješ škripu neistrulih bedrenih kostiju, čak i – kao u kakvu sanomatu – jedan mrki kameni mihrab, samac bez glave i nogu, okrenut – uvjerit ćeš se kad baciš pogled prema Handaniji – točno u pravcu Kible. Na Musali se put račva i sad dvojiš hoćeš li dalje prusačkim drunom ili, nenajavljeno, Ajvaz-dedi u goste. Dok stranjaš između nišana, zagledajući bordure, jabuke, polumjesece i čelenke zapretane u opatinjenu tišinu stoljeća, u trenu ćeš se zapitati koliko je jezera i mora suza ovdje proliveno: mora da je više nego što je isteklo vode iz zeleno-bijele česme na rubu platoa, ukrašene istočnjačkim lúkom. Zastat ćeš pred nišanom što se pravilno rascijepio od vrha do dna, čudo neviđeno, pa ćeš svrnuti do šehidskog spomenika, nimalo nalik ijednom od onih na koje nailaziš drugdje. Imena 44, ispisana zelenim nejednakim slovima, kao da se klesar u neko doba pobojao da će mu nestati prostora.

Odatle vodi šumska popločana staza do Ajvaz-dedine stijene za one koji to vole pješice. Ti ćeš ipak okolo, drumom, tragovima poklisara i trgovaca. Šuma, šuma i šuma, tek poneka vikendica i odmorište s česmom za one koji i zatabanati vole okolo umjesto prečicom. A onda povelika livada s binom na najvišoj točki, zastrta – e, baš svašta! – ćilimom od umjetne trave. Dobro došli na Ajvatovicu. Po okolnoj šumi posakrivale se sjenice, ne, naravno, ptice već kućice za odmor od napornog hodočašća, u dnu livade još jedna česma, sada s dvostrukim redom od 12 pipa – kad nagrnu tisuće, valja im se osvježiti i, naravno, uzeti abdest. Suha jedno kamena česma postrani s natpisom Vrelo Ajvatovica, gmiže tek neznatni curak; da se ko nije zamjerio Ajvaz-dedi?

M.J. | Bljesak.info / Da se zna…

Do Ajvaz-dedine stijene vodi kamenom popločana staza, ali ćeš je ti vidjeti tek u povratku, budući da će te neki vražićak u tebi natentati da stijeni priđeš mimo svijet, sa strane s kojoj joj prilaze samo ptice, kao da si koliko jučer upisao tečaj za kaskadera će ti već na startu tražiti i praktični rad. Jest da usput vidiš ono što drugi ne vide, ravan kamen na samom vrhu brdašca, nešto kao prirodni oltar, s njega možeš zakoračiti pravo na neku od jelki, ali se drugi zato ne veru po strmom kamenju, oštrom kao ratna komanda za juriš, postavljenom tako da tri koraka ne možeš sastaviti bez opasnosti da ti se omakne, zavaljutaš se i do Ajvaz-dedine stijene dospiješ leteći. I sve to ako usput ne završiš i nekom od puno stijenskih rascjepa, identičnih, to ćeš vidjeti kad napokon, jedva nekako, stigneš do nje, Ajvaz-dedinoj stijeni. Pomišljaš kako se Allah dž. š. vježbao na njima za onu pravu ili je Ajvaz-dedo prije onih 40 dana molitve molio kampanjski, pomalo, nedovoljno za veliko čudo.

Ajvaz-dedina stijena stvarno je jedno takvo, veliko čudo, koje će geolozi i slični objašnjavati nekakvim trijaskim sedimentima, dolomitima i vapnencima, ali ti dobro znaš da je rascjep u ogromnoj stijeni isključivo i samo rezultat Ajvaz-dedine vjere, kakvih crnih dijabaza, spilita i keratofira. San, sudar crnog i bjelog ovna. Racijepila se stijena k'o onaj nišan iznad prusačke Musale. Iako niko živ niko ne zna kad se to točno desilo, pohodi na Ajvatovicu se svejednako broje, a počelo se, začudo, gotovo od broja 500. Da ti je jasno kako to može tako, baš i nije, ali šta mari; prihvati kako ti kažu i mirna Bosna! Sad si tu, prvi put, sam na svijetu, ako možeš biti da ne zamisliš stotine i tisuće hodočasnika kako jedva primjetno mile naprijed i ako ne računaš Ajvaz-dedin duh što te okrzne po obrazu kad niz kamene stube kreneš u razjapljenu čeljust stijene, brda, svijeta. Sedmog ponedjeljka po Jurjevu, isti dan kad stotine i tisuće hodočasnika, samo katoličkih, stiže u Podmilačje. Čitao si i čuo da je narodna vlast 1947., nimalo ne sumnjajući da će sama trajati do kijametskog dana, inscenirala nerede i presjekla vjekovnu tradiciju pa bi se ovdje zatekao tek poneki samotnjak, evo, kao sad ti. Tako je uvijek: dok jedni zidaju kaos, drugi snuju mir. Ajvaz-dedo i njegova stijena su, međutim, oživjeli, a za one što su stucali i njega i njegove štovatelje ovdje postoji samo prezir. I jedina njihova nada je što Allah prašta i samilostan je.

Neusporedivo je lakše nego niz onaj krš koji čas prije, ali se unutra ipak spuštaš tonući klecavo i nesigurno, povremeno se pridržavajući za rukohvat od jelovih mladica, kroz koji struji blagorodna voda, sve ne znajući kud ćeš prije i više zvirljati. Izgubit ćeš pojam o vremenu, svijetu i samom sebi prije nego iz rupe kreneš drugim, gotovo istim stepenicama. Jesenski pejzaž, lišćem pokriveni puteljak, slika nalik onim s romantičnih bilboarda, nedovoljan je za povratak u stvarnost, nego je sreća da znaš, a ako nisi znao, upravo si mogao spoznati, kako vremena imaš napretek, vremena koje ni ne postoji, već su ga ljudi izmislili zbog samih sebe. I na drugoj strani te dočeka voda; gdje god kreneš voda, mora da je Ajvaz-dedo malo i premolio.

Gegavo se penješ livadom, negdje gore ti je auto, smušen si, blago usplahiren i zatravljen i kad kreneš nizbrdo, prema Pruscu, a potrajat će sve dok opet, sad iz malo drugačije perspektive, ne ugledaš prusačku tvrđu i ne kreneš u obilazak druge polovice prusačke potkove.

M.J. | Bljesak.info / Prusac

Najprije ćeš svratiti do malenog mezarja na kojem, u bjelozidoj kućici uskih lučnih vrata, stoji Ajvaz-dedino turbe, nekako prejednostavno za jednog takvog čovjeka. U dnu mezarja kamena česma s arapskim natpisom, jer kako bi ovo mjesto moglo biti bez vode koju je legendarni derviš doveo Pruščanima. Kad sve fino razgledaš, još bi samo stisnuo ruku onom ko je po starinski napravio novu drvenu kapiju pa krenuo dalje.

Do Malkoč-Alajbegove džamije, ne toliko važne da se spominje kao neke druge ovdašnje. Svježe obnovljena, zaklonjena kućom gotovo iste visine, ali se da podnijeti, budući da se ono najvažnije, drvena munara što niče iz krova, fino vidi.

Sve što si dosad vidio bilo bi ti uzalud da si sad, kad si se napokon našao na Srtu, poslušao putokaz što te upućuje nizbrdo, ka glavnoj cesti s koje si jutros došao. Pusac, dobro to znaš, nije kompletiran ako se ne popneš na brdašce na Srtu.

Hasan Kjafija Pruščak rođen je 1547., a umro je 69 godina kasnije. Ovdje negdje rođen, ovdje negdje i umro, što ne znači da nosa nije promolio iz Prusca; naprotiv, službovao je po mnogim bosanskim gradovima, a i svijeta vidio, sve do Carigrada i Meke. Za vlast odličan pravnik, za sebe i sumještane čudak što lomi glavu dumajući o tome kako urediti vascijeli dunjaluk, kao da, eto, od toliko velikih umova što se vrzmaju oko sultanskog prijestola ne postoji niko ko bi se time pozabavio.

Eno mu na brdašcu njegove džamije i medrese s mezarom i, džaba sve, ovo je najljepša prusačka točka. Još jedna munara što se otela iz krova, ali sad iz kaplame, mala, takoreći minijaturna; Kjafija je dobro znao da ništa nije u veličini i visini već u spoznaji. Neke godine se, popabirčio si tad to negdje na internetu, bila prolomila s boka, ali je, srećom, spasiše, i to bez ijedne vidljive modrice i rane.

I medresa je pod kaplamom. Bojažljivo otvaraš drvenu ljesu da izbliže vidiš Kjafijin mezar, a prije toga se sve osvrćeš oko sebe, k'o biva, nekako bi bilo zgodnije kad bi se neko našao tu i uveo te, da ne ispadneš uljez. Nikog nema. Samo Kjafija, usamljeni kustos Svemira, egzorcist Svijeta, tu, ispod debele kamene ploče na kojoj je nešto pokriveno tkaninom, pritisnutom krupnim kamenovima. Predmnijevaš što bi moglo biti, ali niti sklanjaš kamenove, niti se čak i pred sobom usuđuješ izreći to što predmnijevaš. Uz mezar prislonjena metalna kutija za sergiju – drugdje se sergija prakticira od prigode do prigode, ovdje, izgleda, uvijek. Na kutiji čvrst katanac, mada ne znam koliki bi bandit trebalo biti da… Ipak je ovdje Kjafijino tijelo, a i duh, fino ga osjetiš.

M.J. | Bljesak.info / Ulaz u mezarje Kjafijine džamije

Uza zid medrese prislonjena kamena ploča s kaligrafskim zapisom. Sunce kao za inat udara pravo u nju i rado bi je, da je malo lakša i da ima i zera smisla, premjestio da slika bude bolja. To je Kjafija zabilježio da je 1601. popravio Bajzidiju, spomenuo si to na početku, a kad su drugi pustili da je nestane, neko se sjetio i donio ploču ovdje, gdje jedino i pripada. Tako je na onom svijetu zasigurno oročio dobar ulog pa će i kamata biti golema, umanjena, doduše, za ovo što se pohvalio i ljudima.

To je, Kjafijina džamija, medresa i turbe, treći nacionalni spomenik u Pruscu. Još neko vrijeme lunjaš između bašluka zamišljen i pomalo izgubljen, sav kao u rinfuzi, pa bacaš još jedan pogled na onu stranu, na zidine i munare, i polako polaziš, riješen da se na ljeto, sedmog ponedjeljka iza Jurjeva, opet nađeš licem u lice s Ajvaz-dedom. Žene ne idu, ali inovjercima, rekoše mi to danas, nije zabranjeno. Da se na „maloj Ćabi“ stopiš s nekim svojim Bogom, u nekom svom Svemiru. Ti, kokuz u vjeri…